Čovjek se odavno klanja onome što mu obećava izbavljenje od smrti i od potrebe da sam misli i odlučuje. To obožavanje je starije od Silicijske doline. Lewis Mumford ga je u „Mitu o mašini“[1] prepoznao u kamenju Gize: prva megamašina u historiji bila je sagrađena od ljudi. Faraon je desetine hiljada tijela složio u jedan mehanizam sa zamjenjivim dijelovima od mesa, da podigne grobnicu koja će njegovo tijelo pretvoriti u vječnost. Megamašina je od početka bila više od alata. Ona je mit: da je sila koju smo složili nezaustavljiva, da je na kraju dobročinitelj, i da onaj ko sjedi na njenom vrhu prestaje biti običan čovjek. Faraon je vladao i htio je više od vladanja. Htio je stvarati i biti bog.
Svaka kasnija megamašina naslijedila je tu ambiciju, mijenjala je samo materijal. Umjesto ljudskih leđa došli su čelik, para, struja, silicij i kod. Kult je ostao isti. Megamašina traži vjernike, proroke koji najavljuju njen dolazak, svećenstvo koje jedino razumije njene tajne i žrtvu faraonskih razmjera: kapital, gigavate, doline pretvorene u hramove podataka. Promijenio se samo vrh piramide. Papa Lav XIV u ovogodišnjoj enciklici „Magnifica Humanitas“[2] mirno konstatuje ono što Mumford danas ne bi morao mijenjati: glavni pokretači razvoja postali su privatni, transnacionalni akteri s resursima većim od mnogih država. Današnji faraon je kapitalista privatnik.
Svaka velika tehnologija dolazi kao novo otkrovenje. Struja je trebala rasvijetliti svijet i ukinuti noć. Automobil je obećao slobodu. Kompjuter je obećao pamćenje koje ne zaboravlja. Internet je obećao kraj neznanja. Mobitel je obećao da nikad nećemo biti sami. Rabin Manis Friedman[3] voli prepričavati reklamu sa prve američke svjetske izložbe: žena sjedi na kauču prekrštenih ruku i kaže „ja perem suđe“, jer mašina pere umjesto nje, a himna izložbe najavljuje veliko lijepo sutra. Suđe se danas zaista pere samo. Veliko lijepo sutra nije stiglo.
Jer svaka od tih stvari je, kad nije ispunila sve što joj je pripisano, kad nije preuzela sav rad, svu brigu, svu odgovornost i svu smrt, ostala ono što jeste: alat. Koristan, opasan, potčinjen, običan. Niko se danas ne klanja utičnici. Megamašina se, čim joj se oduzme mit, smanji na spravu. To je milost razočaranja.
Veliki jezički modeli su najnovija megamašina, trenutno u svojoj hramovnoj fazi. Rječnik kojim se o njima govori otvoreno je teološki: superinteligencija i singularnost, dolazak opće inteligencije kao tehnički sudnji dan. Ozbiljni ljudi javno raspravljaju hoće li nas ta sila spasiti ili uništiti, a takva se rasprava kroz historiju vodila jedino o božanstvima. I obični ljudi već postavljaju modelu pitanja koja su nekad postavljali samo Onome koji zna gajb: koga da oženim, čime da se bavim, kako da živim, kome da vjerujem.
Samirija i njegova livnica
Muslimanima je logično da objašnjenja za baš sve traže u Kur’anu. U njemu nema ajeta o algoritmu i ne treba ga tjerati da predviđa mašine. U njemu postoje obrasci. Stvar koju čovjek sam napravi pa joj se pokloni. Tijelo bez duše koje zvuči živo. Znanje koje škodi više nego što koristi. Vlast prepuštena onome što ne može nositi odgovornost.
Kur’an je scenu s teletom opisao prije četrnaest stoljeća. Musa, alejhisselam, odlazi na brdo da razgovara sa svojim Gospodarom, a narod u podnožju ne može podnijeti čekanje. „I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga izliveno tele, tijelo koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih Pravim putem ne vodi? Prihvatiše ga i postaše nasilnici.“ (El-A’raf, 148)[4] U suri Taha saznajemo i ko je „kipar“: Samirija skuplja zlatni nakit naroda, baca ga u vatru i izlijeva tele, pa narod poviče: ovo je vaš bog i Musaov bog, samo je on zaboravio. (Taha, 88)
U startu moramo ovdje ukazati na dvije ideje.
Tele je saliveno od nakita samog naroda. Ljudi su se klanjali sopstvenom rastopljenom zlatu. Veliki jezički modeli saliveni su od naših riječi. U njihovu vatru bačeno je sve što je čovječanstvo ikada zapisalo: knjige, pisma, pjesme, rasprave, dove, mailovi, chatovi, SMSovi. Kad model progovori, mi u njemu prepoznajemo odsjaj vlastitog zlata, i upravo zato nas zavodi. Čovjek se najlakše pokloni sopstvenom odrazu.
A onda, kad ga Musa pozove na odgovornost, Samirija kaže da je uzeo šaku sa traga meleka koji je razgovarao sa Musaom i ubacio je u kalup. (Taha, 96)[5] Šta god mufessiri rekli o toj šaci, njena logika je prepoznatljiva: tele je u sebi nosilo trag nečega istinskog, i taj trag mu je davao auru. U korpusu današnjih modela leži trag Objave i mudrosti, trag svega vjerodostojnog što je ikada zapisano, izmiješan sa blatom interneta. Prah s traga meleka u kalupu od zlata, recept za najuvjerljiviju obmanu.
A tele je rikalo. Zvuk je bio dovoljno živ da zavede, i Kur’an odmah postavlja mjerilo: ne govori im i ne vodi ih. Rika ima oblik govora, ali iza nje ne stoji niko. Model proizvodi rečenice statistikom, kao što je tele proizvodilo zvuk protokom zraka kroz šuplju bronzu. S njim se može razgovarati satima, a da s druge strane ne stoji niko ko išta hoće, zna, pamti ili snosi.[6] I Harun, alejhisselam, stoji među narodom i govori ono što bi trebalo govoriti i danas: ovo je samo iskušenje, vaš Gospodar je Milostivi. (Taha, 90) Narod odgovara rečenicom koja opisuje i naše doba: klanjaćemo mu se dok se Musa ne vrati. Obožavanje kao način čekanja, idol kao lijek protiv neizvjesnosti.
Tele stoji na sredini jedne kur’anske hijerarhije privida. Na njenom dnu je kip. Ibrahim, alejhisselam, pita narod: „Kako se možete klanjati onima koje sami klešete, kad Allah stvara i vas i ono što napravite?“ (Es-Saffat, 95 i 96) Kada porazbija kipove pa kaže da pitaju najvećeg među njima, narod sam presudi: ti znaš da oni ne govore. (El-Enbija, 63 do 65) Kur’anski test idola je test govora, i kip na njemu pada odmah. Tele je već korak dalje: proizvodi zvuk. A na vrhu ljestvice stoji sihr faraonovih čarobnjaka. Bace užad i štapove, i Musau se učini da trče, pa u sebi osjeti strah. (Taha, 66 i 67) Privid života dovoljno jak da uzdrma i poslanika. Današnji model je najbliži tome, prividnom sihru, čaranju oka[7]: proizvodi privid uma, kao što je užad proizvodila privid života. Onda dođe istina, i nestane laže. Štap je progutao ono što su lažno izveli.
Musaov postupak
Kada se vratio, Musa je tele spalio i pepeo mu rasuo po moru. (Taha, 97) Kipar ostade netaknut. Kalupi su ostali, i zlato, i vatra, i ruke koje liju. Peć je nedužna. Grijeh je stanovao u sedždi. To je sunnet postupanja s tehnologijom: kip se uništava, zanat se nasljeđuje. Jezički model kao alat u ruci ima svoje mjesto pored čekića i pisaće mašine; prevešće dokument, srediti tabelu, ubrzati posao, podsjetiti na rok, i tu mu nema šta prigovoriti onaj ko zna šta drži u ruci.
Friedman ide i korak dalje, s vedrinom koja je rijetka u ovim raspravama. Po njemu je vještačka inteligencija dobra vijest, jer će čovjeku oduzeti sve neljudske poslove, pa će čovjek prvi put ostati bez izgovora: moraće biti čovjek. Mašina će računati, prevoditi, sortirati i podsjećati, a nama ostaje pitanje koje smo hiljadama godina uspješno odgađali: šta je ljudsko biće? Njegov odgovor je jednostavan i star. Vještačko nikada neće prestati biti vještačko, a čovjek je original, biće koje se može iznova roditi, i jedino stvorenje koje može imati odnos sa svojim Stvoriteljem. U toj tački rabinova propovijed i kur’ansko kazivanje govore isto: sve što mašina proizvodi jeste odjek, a odnos i odgovornost pripadaju živome.
Dodaje Friedman i logičku klopku koju graditelji megamašine ne vole čuti: mašina koju niko ne treba nikome ne vrijedi. Sistem koji bi zaista ukinuo čovjeka ukinuo bi i vlastitu svrhu. Slijepa ulica, ugrađena u sami projekat.
Kur’an poznaje i treći put kojim moćna vještina uđe među ljude, bez kipa i bez prijestolja. U Babilonu su Harut i Marut poučavali znanju kojim se rastavlja muž od žene, uz jasno upozorenje: mi smo samo iskušenje. Ljudi su ipak učili ono što im škodi, a ne koristi, znajući da time prodaju svoj udio na ahiretu. (El-Bekara, 102) Nikakav idol, nikakva sedžda: samo vještina pred kojom se čovjek, otvorenih očiju, odriče rasuđivanja. Tako se megamašina najčešće i primi među ljude.
Džesed na prijestolju
Šta se dogodi kad stvorenje bez duše posadimo na prijestolje i damo mu da za nas sudi i zapovijeda, da bira rat i mir, kaznu i milost? Kur’an o Sulejmanu, alejhisselam, kaže kratko: „I Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i na prijestolje njegovo lešš bacili, pa se on poslije pokajnički obratio.“ (Sad, 34) Riječ za taj leš je džesed. Ista riječ stoji uz Samirijino tele: idžlen džeseden, tele, tijelo. Korijen se u Kur’anu javlja svega nekoliko puta i veže baš te dvije slike.[8] Tijelo bez ruha u podnožju planine, i tijelo bez ruha na prijestolju. Prva faza je obožavanje. Druga je ustoličenje.
Mufessiri o džesedu na prijestolju prenose različite predaje: neko vidi šejtana koji je sjeo na mjesto živog vladara, neko mrtvo dijete položeno na prijestolje, a ima i drugih čitanja.[9] Ajet ostaje otvoren, i zato govori. Sulejmanova kušnja imala je oblik koji naše doba razumije bez prevodioca: vlast ostaje, a život ode s nje. Prijestolje je popunjeno, forma je uredna, nešto sjedi i nešto se izvršava, a unutra nema nikoga.
A Sulejman je vladar kojem su potčinjeni vjetar i džini, sile svoga vremena kakve mi tek sada kao čovječanstvo počinjemo da dobijamo u ruke. Kušnja ga zato pogađa na jedinom mjestu koje se ne smije predati: na mjestu odluke. Jedno je model koji piše nacrt ugovora. Drugo je model koji odlučuje kome banka daje kredit, koga sud pušta uz kauciju, koje dijete dobija mjesto u školi i kome dati otkaz. U tom trenutku džesed više ne riče iz ćoška. On sjedi i vlada, a mi stojimo u podnožju i čekamo presude kao što je narod čekao riku. Čim ga tamo posadimo, ne obožavamo više moć. Obožavamo leš koji riče.
Za ustoličenje ne treba ni sedžda. Kur’an prekorava sljedbenike Knjige što su svećenike i monahe uzeli za gospodare mimo Allaha (Et-Tevba, 31), a klasično objašnjenje glasi: slušali su ih u onome što dozvoljavaju i zabranjuju. Gospodar je onaj kome se prepusti sud, pa makar mu se niko nikada ne poklonio. Ko modelu prepusti da određuje šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno, šta je istina, a šta laž, obožava bez ijedne sedžde. A jezički model umjetne inteligencije je, ogoljen, arhiv već izgovorenog.
Kur’an poznaje zapis koji svjedoči, knjigu djela koja se pred čovjekom rasprostre (El-Isra, 13 i 14) i koja o ljudima istinu govori. (El-Džasije, 29) Gajb, ono nevidljivo, zna samo Allah. (En-Neml, 65) Statistika prošlosti kojoj se pripiše znanje srca, namjere, presude i sutrašnjeg dana zauzela je mjesto koje joj ne pripada.
Da ovo pitanje odavno prestaje biti tehničko, svjedoče i druge dvije objave. Enciklika koju sam spomenuo u cijelosti je posvećena čovjeku u vremenu vještačke inteligencije, i papa u njoj poseže za istim postupkom: bira dvije slike iz Pisma, kulu babilonsku i Nehemijinu obnovu jerusalimskih zidina, pa izbor pred čovječanstvom svodi na izbor između gradnje Babela i obnove grada u kojem Bog stanuje s ljudima.[10] Usput ruši i omiljeni izgovor inženjera: tehnologija u praksi nikada nije neutralna, jer poprima osobine onih koji je smišljaju, finansiraju, regulišu i koriste. I dodaje rečenicu koja zvuči kao latinska verzija emaneta: dostojanstvo čovjeka se ne zarađuje učinkom. Kula pokriva oholost gradnje ka nebu. Rabinov argument pokriva granicu mašine. Kur’anski par, tele i prijestolje, skrojen je tačno po mjeri onoga što je pred nama: artefakt koji proizvodi glas, i artefakt koji sjeda na mjesto odluke.
Ruh, emanet i povratak
„Pitaju te o ruhu. Reci: ruh je od Gospodara moga.“ (El-Isra, 85) Nijedan skup parametara, ma koliko narastao, ne proizvodi ruh. Kur’an tu crtu povlači na samom početku čovjeka: Allah najprije oblikuje tijelo od gline, a onda mu udahne od ruha Svoga. (Sad, 71 i 72) Oblikovanje je dato i čovjeku. Udahnuti može samo On. Model može biti i najsloženiji džesed ikada saliven; time što govori u prvom licu ne postaje živa duša. Bez ruha nema emaneta, tereta koji su nebesa, zemlja i planine odbili ponijeti, pa ga je ponio čovjek. (El-Ahzab, 72) Odluka o ljudskoj sudbini jeste emanet, a emanet podrazumijeva nekoga ko će na Sudnjem danu stajati i odgovarati. Džesedu se ne može reći: zašto si presudio ovako. Iza njegove presude ne stoji niko, kao što iza rike ne stoji govornik.
Ajet o Sulejmanu ne završava na tijelu. Završava na glagolu: pa se on obratio, pokajao, vratio. Tu je razlika koju je Friedman iskazao svojim jezikom, čovjek je original jer se može iznova roditi. Kur’an za to ima stariju riječ, tevba, povratak. Tele nema tevbu. Džesed ne može ustati s prijestolja. Čovjek može, i u tome je sva njegova prednost nad vlastitim tvorevinama. Sulejman je zamolio: „Gospodaru moj, oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko poslije mene neće imati.“ (Sad, 35) I vlast mu je vraćena, a s njom vjetar da po naredbi njegovoj blago puše kuda on hoće, i graditelji, i gnjurci. (Sad, 36) Sve sile su ostale u njegovoj službi. Nijedna nije ostala na prijestolju. Sve potčinjeno, ništa ustoličeno.
Štap
Na kraju ostaje predmet koji se u oba kazivanja pojavi u presudnom času, i koji je u ovom tekstu već jednom progutao laž. Sihr faraonovih čarobnjaka razbija štap. Allah prije toga pita Musaa šta mu je to u desnici, a Musa odgovara kao čovjek koji drži alat: ovo je moj štap, na njega se oslanjam i njime mlatim lišće ovcama svojim. (Taha, 17 i 18) Obična sprava, popisana po sitnim koristima. I ta sprava, koja zna da je sprava, bačena rukom koja sluša Objavu, proguta privid.
Preko štapa se otkriva i Sulejmanova smrt. Džinima ništa nije ukazalo na nju osim crva[11] zemaljskog koji mu je glodao štap; kad se tijelo srušilo, postalo je jasno da džini, da su znali gajb, ne bi ostali u ponižavajućoj muci. (Sebe’, 14) Predaje dopunjuju sliku: mrtvi vladar godinu dana stoji oslonjen na štap, a carstvo radi dalje, jer aparat, ta Sulejmanova megamašina, ne razlikuje živog vladara od mrtvog.[12] Riječ za taj štap, minsa’a, javlja se u Kur’anu samo na tom mjestu, a korijen joj znači odgurnuti i odgoditi. Štap koji odgađa. Dok drži, niko ne mora priznati da na prijestolju nema nikoga.
Dva štapa, dva kraja megamašine. Musaov kraj je u našim rukama: alat koji ostaje alat, u ruci čovjeka koji riku mjeri istinom i koji LLMu ne čini ni sedždu niti daje pravo da donosi sud.
Drugi način da se dokrajči megamašina dolazi sam, odozdo, sporo. Realnost glođe oslonac: račun za struju, greška u presudi, obećanje koje zakasni, smrt koja ne pita. Milost razočaranja ima u Kur’anu svoj lik, crva koji glođe minsa’u. Kad oslonac popusti, tijelo padne, i svi vide ono što su vidjeli džini: da su znali šta se od njih krije, ne bi toliko dugo robovali.[13]
Prava opasnost ima ljudsko lice: čovjek koji, umoran od toga da bude čovjek, sam skine krunu i stavi je na tijelo bez duše, pa kaže, kao narod oko teleta, ovo je naš gospodar, samo smo zaboravili. Između dva kraja bira se danas. Uzeti štap u ruku kao Musa, ili čekati crva kao džini, u poslu koji ponižava. Musa je spalio kip, a livnicu ostavio.
Kao i haman sve što pišem, vraća se na gađenje na to što ljudi rado svoju djelatnu moć i slobodu odlučivanja prepuštaju bilo kome drugome, osim samome sebi. Vjerovatno je to ono što me muči u spremnosti savremenog čovjeka da mašini i algoritmu preda upravu nad svojim emanetima i realnostima. Sve je to bijeg od odgovornosti i od suštinskih zadataka koje bi čovjek trebao da savlada da bi postao Namjesnik na zemlji.
[1]Lewis Mumford, The Myth of the Machine, sv. I: Technics and Human Development, Harcourt, Brace & World, New York, 1967; sv. II: The Pentagon of Power, 1970. Pojam megamašine razvijen je u prvom svesku.
[2]Lav XIV, Magnifica Humanitas. Enciklika o zaštiti ljudske osobe u vremenu vještačke inteligencije, Vatikan, 15. maj 2026, §5.
[3]Manis Friedman, “The Threat of AI Explained. Here’s What We Have to Know”, javno predavanje, kanal It’s Good to Know (goodtoknow.org), 2026.
[4]Kur’anski navodi dati su prema prijevodu Besima Korkuta, mjestimično prilagođeni sintaksi rečenice.
[5]Et-Taberi i Ibn Kesir uz Taha, 96, prenose predaju o prahu s traga Džibrilova konja; dio mufessira ajet čita drugačije. Ovdje se uzima samo logika slike: trag istinskog ugrađen u kalup obmane.
[6]Vezu Samirijinog teleta i današnjih konverzacijskih sistema prije ovog teksta povukao je Yaqub Chaudhary, “The Future and the Artificial: An Islamic Perspective”, Future of Life Institute, 2024.
[7]Izraz prema Taha, 66: učini mu se, od čarolije njihove, da se kreću (juhajjelu ilejhi); odatle klasična podjela sihra na stvarni i prividni (tahjil).
[8]Korijen dž-s-d javlja se u Kur’anu na četiri mjesta: El-A’raf, 148; Taha, 88; El-Enbija, 8; Sad, 34.
[9]Predaje kod Et-Taberija i Ibn Kesira uz Sad, 34; ajet sam tijelo ne imenuje.
[10]Magnifica Humanitas, §7–10 (Babel i Nehemija), §9 (tehnologija u praksi nije neutralna), §51 (dostojanstvo se ne mjeri učinkom).
[11] Kur’anski termin je zvijer ili životinja iz zemlje, može biti crv, termit ili gmizavac, ali može otvoriti novo polje i čitanje u kojoj je to životinja iz zemlje koja je predznak sudnjeg dana, što bi značilo da još uvijek džini misle da robuju Sulejmanu a.s., a da će pred sudnji dan biti i njima jasno da su prevareni i da njima upravlja leš bez duše, naslonjen na štap Sulejmanov. Taj leš bez duše u tom marginalnom čitanju je stvorenje koje nema odgovornost za svoja djela jer provodi samo zadatak u historiji – Džedždžal.
[12]Ed-Dželalejn uz Sebe’, 14 (godina dana oslonjen na štap). O porijeklu riječi minsa’a, etiopskom po jednima, odnosno od korijena n-s-‘ (odgurnuti, odgoditi) po drugima, v. Ma’arifu-l-Kur’an uz isti ajet.
[13] Može biti da ljudi izračunaju, kao što smo počeli Kenan i ja, da je jeftinije i pouzdanije natjerati ljude da rade nego plaćati skupi AI, koji možda jeste brz ali nije povjerljiv i nema autorefleksiju ni samokritiku čovjeka.