Postoji jedna rečenica na samom početku kazivanja o čovjeku koju, čini se, prečesto preskačemo. Prije nego što je Adem stvoren, prije drveta, prije pada i prije izgona, Allah melekima objavljuje svoju namjeru: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.“[1] Zemlja je, dakle, najavljena kao odredište prije nego što je čovjek uopće zakoračio u Džennet. Namjesništvo — hilafet — izrečeno je prije svake pogreške.
To nije sitnica za znalce. To je redoslijed koji mijenja sve. Jer ako je Zemlja bila cilj, a ne kazna; ako je čovjek najavljen kao namjesnik, a ne kao krivac — onda prva riječ o čovjeku nije grijeh nego povjerenje. Prvi opis nije pad nego poziv. A narod koji to razumije o sebi prestaje sebe gledati kroz ono što mu je učinjeno i počinje se gledati kroz ono za što je stvoren.
Pišem ovo kao razmišljanje o jednom drevnom kazivanju, ali i kao razmišljanje o nama. Jer rijetko koji narod toliko dobro poznaje pad, izgon i ranu kao bošnjački. I rijetko koji narod toliko treba da, ne zaboravljajući ranu, ponovo čuje onu prvu rečenicu o sebi: da postoji prije rane, i poslije nje.
Granica koja rađa slobodu
U Džennetu je čovjeku sve bilo dopušteno osim jednoga drveta. Na prvi pogled, zabrana izgleda kao suprotnost slobodi. Ali zagledamo li dublje, vidimo da je zabrana upravo ono što slobodu omogućuje. Sloboda se ne može pokazati u praznini; njoj treba granica o koju će se okušati. Da nije bilo zabranjenog drveta, ne bi bilo ni izbora — samo beskrajna ugodnost u kojoj se ništa ne odlučuje. A biće koje umije samo reći „da“ nije slobodno. Sloboda počinje onoga časa kada se stekne moć da se kaže „ne“ — strasti, strahu, napasti, udobnosti, pa i samome sebi.
Zato zabrana slobodu ne sputava; ona je rađa. I zato je važno što je zapovijed bila bez objašnjenja. Da je glasila „ne jedi, jer je otrovno“, poslušnost bi bila puki račun, prosvijetljeni vlastiti interes. Ovako, bez razloga, ona ispituje nešto čišće: ne razumijevanje, nego povjerenje. Postoji poslušnost koja slijedi jer vidi, i postoji dublja poslušnost koja slijedi jer vjeruje. Namjesništvo traži ovu drugu. Drvo, dakle, nije bilo zamka. Bilo je vrata — prag kroz koji se iz nevinosti izlazi u odgovornost.
Ono što je nedostajalo: odlučnost
Kur’an Ademov posrtaj sažima jednom neobično mudrom rečenicom: „pa je zaboravio, i nismo kod njega našli odlučnosti.“[2] Ključna je riječ azm[3] — postojana, čvrsta odlučnost; sposobnost da se ostane na putu jednom kad je put izabran. Primijetimo: Kur’an Ademovu manu ne opisuje prvenstveno kao pobunu, oholost ili nevjeru. Imenuje nešto suptilnije i ljudski mnogo prepoznatljivije — manjak istrajnosti.
A kur’anski izraz je eliptičan: često navijesti ishod prije uzroka, sažme čitav luk u nekoliko riječi, slobodno se kreće između trenutaka kazivanja. Zato se ovaj sud o izostanku odlučnosti ne mora vezati samo za jedan tren pred drvetom. Može se čitati kao presuda nad cijelom jednom ljudskom sklonošću — onom koja čovjeka prati kroz svu njegovu povijest. Jer šta je ljudski život ako ne neprekidna napetost između poziva i oklijevanja?
Zamislimo i ovo: čovjek silazi na Zemlju, suoči se sa stvarnom težinom poziva — s trudom, neizvjesnošću, patnjom, smrtnošću, odgovornošću, sukobom — i pokoleba se. Ono što je izdaleka izgledalo veličanstveno, izbliza otkriva svoj teret. I tu se, možda, dublji manjak odlučnosti tek pokazuje: ne u činu napuštanja sigurnosti, nego u napasti da se ustukne pred posljedicama vlastitog poziva. Duša otkrije da je usud teži od mašte, i zaželi sigurnost koju je ostavila. Pita se je li poziv bio vrijedan cijene. Sumnja u sebe.
Bilo da to kolebanje smjestimo u Džennet ili na Zemlju, bit ostaje ista: izostanak odlučnosti nije samo Ademova nevolja — to je ljudsko stanje. Prvi put se očitovao pred drvetom; obrazac se nastavlja kroz povijest. Svaki veliki poziv budi otpor. Svaka misija rađa umor. Lakše je započeti nego ustrajati; lakše sanjati nego izdržati. Zbog toga Zemlja i jest škola odlučnosti. Namjesništvo nije položaj koji se dobiva — ono je sposobnost koja se gradi. Svaka odgovornost postaje vježba postojanosti, svako razočaranje pouka o istrajnosti, svaki pad poziv da se ponovo ustane.
Dva pada, dva usuda
Smisao te škole postaje jasniji kada Adema postavimo uz Iblisa. Obojica su imali slobodu. Obojica su se susrela s Božijom zapovijedi. Obojica su stajala pred granicom. Štaviše, zapovijedi su bile zrcalne: Iblisu je naređeno da učini — da padne na sedždu pred Ademom; Ademu da se suzdrži — da ne priđe drvetu. Jedan iskušan činjenjem, drugi nečinjenjem. A bit oba ispita bila je ista: predanost volji čija puna mudrost ostaje neviđena. Obojica su pala. Obojica su spuštena. Ali usudi su im se potpuno razišli.
Razlika nije u padu. Razlika je u odgovoru na pad. Adem kaže: „Gospodaru naš, sami smo sebi zulum učinili.“[4] Iblis kaže: „Ja sam bolji od njega.“[5] To su među najsudbonosnijim rečenicama ikad izgovorenim. Adem preuzima odgovornost; Iblis je odbacuje. Adem se okreće ka sebi; Iblis upire prstom u drugoga. Adem priznaje; Iblis se pravda. Adem traži oprost; Iblis traži pravo da bude u pravu.[6] Jedan ulazi u poniznost; drugi ostaje zatočen u vlastitoj oholosti.
Tu se otkriva narav samog ispita. Cilj nikada nije bio besprijekoran učinak — jer da je ispit bio u tome da se ne posrne, pala bi obojica jednako. Niti je odlučujući bio sam prijestup — jer bi tada i Iblis „uspio“, a on je prokletnik.[7] Odlučujuća je bila odgovornost. Pravi ispit počinje poslije greške, i sav se svodi na jedno pitanje: šta ćeš učiniti sa svojim padom? Hoćeš li ga priznati — ili racionalizirati? Hoćeš li dopustiti da ti smekša srce — ili da ti otvrdne ego? Najdublja podjela u duhovnom životu nije između grešnika i pravednika. Ona je između onih koji se umiju vratiti i onih koji ne umiju. Adem uspijeva ne zato što ne pada, nego zato što zna kako se vraća.
Zašto čovjek silazi kao namjesnik
Zato Adem na Zemlju silazi kao namjesnik, a ne kao prognanik. Njegov posrtaj nije bio uzrok njegove misije — Zemlja ga je ionako čekala. Ono što ga je osposobilo za misiju bio je način na koji je odgovorio na vlastiti posrtaj. Vladar koji nikada nije pao ne razumije milost. Sudija koji nikada nije pogriješio ne razumije slabost. Vođa koji se nikada nije borio ne razumije one koji se bore. Namjesnik mora poznavati i odgovornost i oprost; mora znati šta znači pasti i ustati.
Ime Et-Tevvab — Onaj koji prima pokajanje[8] — ne bi se moglo potpuno očitovati u svijetu bez moralnog rizika. Pokajanje otkriva dimenzije milosti koje sama nevinost nikada ne bi mogla razotkriti. Stoga kazivanje o Ademu nije tek priča o porijeklu čovjeka. Ono je priča o odgoju čovjeka.
Od matema do azma: bošnjački usud
A sada moram reći ono zbog čega zapravo pišem. Jer ovo kazivanje, ako je iole istinito o čovjeku, mora biti istinito i o narodu — a malo koji narod nosi Ademov obrazac tako vidljivo kao bošnjački.
Budimo prvo pošteni prema rani, jer bez toga sve ostalo postaje uvreda. Bošnjacima jest učinjen zulum. Genocid nije metafora; izgon nije književna figura; presude međunarodnih sudova nisu naša izmišljotina. Postoje stvarni počinitelji, stvarne žrtve i stvarni poricatelji koji i danas rade svoj posao. Sjećanje na to nije slabost — ono je dužnost i dostojanstvo. Ko god od Bošnjaka traži da zaborave, traži da izdaju svoje mrtve. To se neće dogoditi, i ne treba da se dogodi.
Ali upravo zato treba precizno razlikovati dvije stvari koje se lako brkaju. Pamtiti zulum — to je Adem koji zna odakle je pao. Pretvoriti zulum u jedini sadržaj vlastitog identiteta, u trajni izgovor, u objašnjenje zašto se ništa ne gradi — to je nešto drugo. To je Iblisova kušnja u njenom političkom obličju: ne tuga, nego eksternalizacija svake odgovornosti. Sve je krivnja drugoga — Dodika, OHR-a, Zapada, susjeda, komšija, SDA i Trojke, ovih ili onih u našim redovima. I gotovo uvijek je dijelom tačno. I gotovo uvijek je način da se nikada ne postavi ono Ademovo pitanje: a šta je naše da učinimo?
„Zalemna enfusena“ — sami smo sebi zulum učinili — najteža je i najslobodnija rečenica koju jedan narod može izgovoriti. Teška je jer ne pristaje na ulogu vječne žrtve. Slobodna je jer onaj ko prizna i svoj dio, taj ponovo drži sudbinu u svojim rukama. Onaj ko sav uzrok smjesti izvan sebe — taj je sebe učinio nemoćnim, ma koliko bio u pravu. Jer ako sve zavisi od drugih, onda od mene ne zavisi ništa, pa ni budućnost.
Naš problem, ako ćemo iskreno, rijetko je manjak hrabrosti u trenutku opasnosti — tu smo se pokazali više puta. Naš problem je manjak azma između opasnosti: ona postojana, dosadna, svakodnevna odlučnost koja gradi institucije, ekonomiju, školstvo, demografiju i jedinstvo onda kada nema krize da nas okupi. Mobiliziramo se veličanstveno pod prijetnjom, a rasplinemo se u miru. To je naš matem pretvorena u politiku — beskrajno žalovanje koje sebe doživljava kao djelovanje. A Zemlja, i ova naša bosanska zemlja, jest škola u kojoj se azm ili stekne ili ne stekne.
Nacrt budućnosti
Ako Ademovo kazivanje čitamo kao poziv, a ne kao optužnicu, onda iz njega slijedi sasvim konkretan nacrt — ne za jednu stranku ni za jedan mandat, nego za jedan naraštaj.
Prvo: poziv prije rane. Vratimo redoslijed. Prva riječ o nama neka ne bude „žrtva genocida“, nego narod s hiljadugodišnjim civilizacijskim pozivom na ovom tlu — autohton, islamski i evropski u isti mah — kojem je stradanje poglavlje, a ne definicija. Onaj ko sebe definira ranom ostaje zarobljen u trenutku rane. Onaj ko sebe definira pozivom — slobodan je da gradi.
Drugo: odlučnost kao nacionalna vrlina. Prestanimo veličati samo trenutke prkosa i naučimo cijeniti istrajnost. Sloboda i državnost ne dobivaju se jednim junačkim činom niti se izvode iz pravednosti naše patnje; one se grade danima, tiho, kroz institucije i znanje, kroz ekonomiju koja zadržava mlade, kroz pamet koja ostaje umjesto da odlazi. Namjesništvo nije počast koja se daje — ono je sposobnost koja se njeguje.
Treće: šta ćemo s padom. Dejton, zamrznuta država, trajna kriza — to je naša „polomljena posuda“, okvir u kojem živimo. Pitanje koje kazivanje postavlja Ademu jest pitanje koje povijest postavlja nama: šta ćeš učiniti s padom? Iblisova Bosna vječno parniči o tome ko je kriv, i usud joj se zgrušava u ponavljanju. Ademova Bosna preuzima ono što jest naše — korupciju koju niko izvana nije naredio, podjele koje sami održavamo, klijentelizam i odljev koji nas iznutra prazne — i pretvara polomljeni okvir u prolaz, a ne u tamnicu.
Četvrto: značaj koji obavezuje. Biti namjesnik znači da naše postojanje nije slučajno; da smo nečim zaduženi, dozvani, potrebni. Ne zato što Bog treba pomoć u upravljanju svijetom, nego zato što je htio da se svijet razvija kroz odgovorno ljudsko sudjelovanje. Narod koji osjeti da je zadužen značajem prestaje moljakati i počinje nuditi. A razlika između osjećaja da smo Bogu važni i uvjerenja da smo Mu nezamjenjivi jest sva razlika između zahvalnosti i oholosti — između Adema i Iblisa.
Usud koji se vraća
Drama se, na kraju, nastavlja u svakoj duši i u svakom naraštaju. Ademov manjak odlučnosti nasljeđujemo kao svoje svakodnevno oklijevanje pred teškim istinama i teškim dužnostima. Ali nasljeđujemo i Ademovo pokajanje — njegov povratak ostaje otvoren i nama. Svijet nam uvijek iznova nudi onaj isti izbor iz praiskonske drame: kad posrnemo, možemo izabrati Ademov put istigfara ili Iblisov put istikbara. Jedan oslobađa usud. Drugi ga zarobljava.
Usud biva zarobljen kad ego ustraje na vlastitoj nevinosti, kad ponos zatvori rast, kad opravdanje zauzme mjesto preispitivanja. Usud biva oslobođen kad se prihvati odgovornost, kad pad postane pouka, kad pokajanje slabost pretvori u mudrost. U tom smislu, namjesništvo nije nagrada za one koji ne padaju. Ono je poziv povjeren onima koji, nakon što padnu, imaju hrabrosti reći: sami smo sebi zulum učinili — a onda ustati.
[1]Kur’an, sura El-Bekare (2:30). Prijevod prema općeprihvaćenom značenju: „I kad Gospodar tvoj reče melekima: ‚Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.‘“
[2]Kur’an, sura Ta-Ha (20:115): „I Mi smo Ademu još prije naredili, pa je zaboravio, i nismo kod njega našli odlučnosti (azm).“
[3]Pojam azm (عزم) u kur’anskom i tesavvufskom rječniku označava čvrstu, postojanu odlučnost — istrajnost u smjeru jednom izabranom, za razliku od trenutnog poriva ili oduševljenja. Od istog korijena su i „ulul-azmi“ poslanici, oni od postojane odlučnosti (46:35).
[4]Kur’an, sura El-A’raf (7:23): „Gospodaru naš, sami smo sebi zulum učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.“
[5]Kur’an, sura El-A’raf (7:12): „Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače.“ — Iblisov odgovor na zapovijed da učini sedždu.
[6]Razlika između istigfara (traženja oprosta, okretanja ka sebi) i istikbara (oholosti, okretanja od istine) klasična je os u tumačenju ovoga kazivanja. Adem grijeh priznaje; Iblis ga brani.
[7]Kur’an, sura El-A’raf (7:18): „Izlazi iz njega, prezren i potjeran!“ — presuda nad Iblisom nakon ustrajavanja u oholosti.
[8]Et-Tevvab (التواب) — jedno od Allahovih lijepih imena: Onaj koji mnogo prima pokajanje. Ime koje se, po naravi stvari, može očitovati tek tamo gdje postoji pad i povratak.