Kad analitičari objašnjavaju historiju najstarije muslimanske podjele kažu da se prije 1400 godina zajednica prvih muslimana podijelila oko toga ko treba da naslijedi političku vlast koju je obnašao poslanik Islama Muhammed. Te dvije strane su kasnije nazivane sunitima i šiitima, terminima nastalim od riječi sunnet – dobro uhodani put ili običaj i ši’at Ali – Alijeva stranka. Poneki savremeni orijentalista bi jedva dočekao da tako objasni mržnju, podjele, sukobe, krvoproliće u Siriji i Iraku, nestabilnost na istoku Saudijske Arabije, pa čak i masovnu tuču migranata u Blažuju.

Međutim, sve navedeno jeste tačno, ali nije istina.

Da, u sedmom stoljeću nove ere, poslije preseljenja na drugi svijet poslanika Islama i utemeljitelja države sa sjedištem u Medini, većina njegovih drugova je izabrala njegovog saputnika i punca Ebu Bekra za halifu – namjesnika Allahovog Poslanika. Jedna manja grupa je smatrala da je tu funkciju trebao preuzeti amidžić i zet Poslanika Ali sin Ebu Talibov. Iako je i sam Ali dao prisegu Ebu Bekru, kad god je kome trebao izgovor da ruši vladara ili da se obračunava sa neistomišljenicima pribjegavalo se ovoj prvoj podjeli i u njoj se tražio izgovor, opravdanje i historijsko pravo. Zato je ta podjela primarno politička, a ne teološka, iako su se vremenom pojavile određene teološke razlike između ovih skupina. Da podjela nije teološka vidimo i iz toga što obje strane dijele vjeru u istog Jednog Boga, i Njegovog Poslanika, u istu objavu Kur’an, pri čemu postoje razlike u interpretaciji pojedinih dijelova, kao i u nekim detaljima obredoslovlja i u metodologiji jurisprudencije. Tih razlika ima i unutar sunitskih škola i pravaca, ali nisu ni blizu ostrašćene i krvave kakve su znale biti podjele između šiita i sunita.

Teološki raskol ne objašnjava ni geopolitičke ni ekonomske ni strateške faktore u historijskim konfliktima i incidentima između sunita i šiita. Međutim, to je dominantna prizma kroz koju se pokušavaju objasniti tenzije koje postoje, ne unutar Ummeta – zajednice svih vjernika, već na određenom geografskom prostoru Bliskog i Srednjeg istoka. Stoljećima je to samo metafora za političku borbu tri dominantna muslimanska nacionalizma: perzijski, arapski i turski. Prije 300 godina to je značilo sukob Osmanskog sa Safavidskim carstvom, u zadnje vrijeme je to hibridni rat Saudijske Arabije i Irana.

Kada su Osmanlije krajem 15. i početkom 16. stoljeća konsolidirale vlast u Anadoliji morali su apsorbirati velika nomadska plemena. Pored Karamanida iz centralne Anadolije, najveći izazov je predstavljala konfederacija plemena poznata kao Ak Koyonlu (Bijele ovce). Konfederacija je pod vodstvom Uzun Hasana upravljala ogromnom teritorijom od Erzuruma i Diyarbakira na zapadu do Kermana na Istoku, dakle današnji istok Turske, cijela Armenija, Gruzija, Azerbejdžan, sjeverni Irak i skoro cijeli današnji Iran, do granica Afganistana. Od osmanskog preuzimanja Konstantinpola do proglašavanja sultana Selima Yavuza za halifu muslimana, Osmanlije su širile svoj uticaj i vlast kako na zapad prema Rimu, tako i na istok potiskujući Bijele ovce u Perziju. Tu pobijeđene Bijele ovce protjerane iz Anadolije sreću sljedbenike marginalnog safavidskog sufijskog reda i grade savez koji je više bio definiran time što nisu Osmanlije, nego time šta žele da budu. Nakon početnog odmjeravanja snaga Jakuba sina Uzun Hasanovog i safavijskog šejha Hajdara ujedinila ih je percepcija vlastite marginaliziranosti i poistovjećivanje svog poraza od Osmanlija sa porazom Poslanikovog unuka Husejna na Kerbeli u sedmom stoljeću. Zajedno formiraju državu, Safavidsko carstvo, koje počinje nasilnu konverziju perzijskog sunitskog stanovništva u novu šiitsku dogmu koju čak nije slijedio ni osnivač safavidskog derviškog reda.

Šah Ismail I, sin šejha Hajdara i prvi vladar nove države, je pozvao šiitske učenjake iz cijelog islamskog svijeta da se nasele u Iran i da mu pomognu u propagiranju učenja koje će motivirati narod Perzije na rat sa Osmanlijama. U tom periodu nastaje dogma koju danas prepoznajemo kao Duodecimalni (dvanaestoimamski) šiizam koju od ranijih oblika šiizma razlikuje ostrašćeno proklinjanje drugova Allahova Poslanika, posebno trojice halifa koji su prethodili Aliju, i slavljenje atentatora na drugog halifu Omera. Sljedećih 250 godina regiju će označiti 11 osmansko-perzijskih ratova za prevlast na istočnom Anadolijom, Kavkazom i Irakom. Svaki put je korištena vjera da motivira vojnike sa obje strane.

Kada je rasformirano Osmansko carstvo 1922. trebale su decenije arapskim državama da izađu iz siromaštva i otkriju naftu kako bi mogle stati na vlastite noge. Arapski nacionalizam se počeo buditi krajem 19. stoljeća i bio je jedan od faktora u slabljenju Osmanskog carstva. U tom periodu Abdulaziz ibn Saud je na krilima prethodnog dogovora svog pretka sa inspiratorom puritanskog pokreta koji će biti poznat kao vehabizam, osvajao gradove i pokrajine koje će kasnije pretvoriti u državu koja će nositi njegovo ime Kraljevina Saudijska Arabija. Osim saveza plemena novi kralj je naslijedio i tradiciju borbe protiv šiita koje je smatrao nevjernicima. Kada je 1913. godine osvojio pokrajin Al-Ahsa naredio je obustavljanje svih obreda koji su odstupali od vehabijskog tumačenja vjere. Izvan vehabijske kraljevine politički diskurs arapskog svijeta od 1922. do 1979. nije poznavao pitanje vjerskih podjela. Pitanja nafte, Palestine, Izraela, panarabizma, socijalizma i Muslimanskog bratstva dominiraju od Maroka do Zaljeva. Iako je u nekim zajednicama dolazilo do povremenih incidenata između sunita i šiita, ta podjela nije bila značajna do 1979. godine kada u Iranu dolazi do Islamske revolucije. Njen vođa ajatollah Ruhollah Khomeini će sekularnu monarhiju pretvoriti u šiitsku teokraciju sa agresivnom vanjskom politikom izvoza iranske Islamske revolucije. Khomeini je beskompromisno govorio da nema porodičnih dinastija u Islamu, a to je naravno ugrožavalo direktno najveću monarhiju u regiji, Saudijsku Arabiju.

Tako će Saudija započeti prvi u nizu posredničkih ratova protiv Irana. Prvo preko Saddama Huseina u Iraku, a onda i u Libanu gdje je Saudija finansirala svakoga ko se borio protiv šiitskog Hezbollaha. Nakon američke invazije 2003. i svrgavanja Saddama Huseina u Iraku nastao je vakuum koji su pokušali popuniti i jedni i drugi. Nasilje koje je uslijedilo je galvaniziralo strane. U konačnici većinski šiitski Irak je podjarmljen od strane Irana i pod plaštom šiitskih interesa služio je Iranu. Sunitska plemena uz saudijsku podršku su formirala svoje milicije koje su se u jednom trenutku ujedinile u nešto što je postojalo kao Islamska država. U Siriji je revolucija počela kao borba obespravljenog i osiromašenog naroda protiv diktature koja je slučajno bliska Iranu. Naravno, Saudijska Arabija je podržala narod protiv te vlasti, a Iran vlast protiv naroda. Regrutiranje stranih dobrovoljaca su obje strane pospješile predstavljajući to kao svetu borbu protiv otpadnika od vjere, pa je Iran finansirao dolazak dobrovoljaca iz Libana i Iraka, a skoro svaka arapska država je imala jedinicu koju je sponzorirala u haosu i anarhiji rata u Siriji. Danas se saudijsko-iranski asimetrični rat krvavo odvija preko posrednika u Siriji, Iraku, Libanu, Bahreinu i Jemenu, a na drugim mjestima još nije prešao u oružane sukobe, mada ni to nije isključeno.

Saudijska Arabija i Iran se ne mrze radi vjerskih podjela, već zato što vladari obje države tvrde da polažu pravo na predstavljanje svih muslimana, potom na cijeli Bliski Istok i sve ono resursa što ima pod pijeskom. Mržnja ovog intenziteta je vještačka, historijski neutemeljena, ali u zadnje dvije decenije postala je realna i opipljiva. Kao i svaki drugi tribalizam, kada plane konflikt, kormilo preuzmu interni impuls, inercija i logika koja sebi prilagođava subjektivne istine preslažući objektivne historijske činjenice. Zato je sunitsko-šiitska podjela činjenično tačna, ali ne i istinita.