Historija objave dvaput postavlja zajednicu vjernika u podnožje brda i traži od nje da čeka. Prvi put pod Turom, gdje Bani Israil odbrojava četrdeset dana Musaove odsutnosti. Drugi put na Arefatu, gdje ummet Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, u vukufu proživljava jedno popodne oproštajnog hadždža. Oba čekanja predstavljaju susret sa Bogom. Razlika u ishodima jednog i drugog otkriva jednu od poruka islamske teologije koje je važno pročitati u punini.

Bani Israil na Turu čekaju bez svoga poslanika. Musa se popeo, oni su ostali dolje. Vrijeme koje je trebalo biti pripremno postaje prazno. Iz te praznine izliva se zlatno tele. Kur’an o događaju govori bez ublažavanja:

„I kada smo Musau četrdeset noći obećali, vi ste, u njegovoj odsutnosti, tele kao božanstvo prihvatili, sami sebi nepravdu čineći.”

(El-Bekare, 51)

Riječ wā’adnā pripada istoj arapskoj porodici iz koje dolazi i mī’ād, zakazan susret Boga sa zajednicom. Susret podrazumijeva obje strane. Kada jedna strana odsustvuje glasom svoga poslanika, druga strana lako počne popunjavati odsustvo idolima. Ova zakonitost ponavlja se u historiji objave gotovo dosljedno.

Idol koji su Bani Israil izlili nije nestao onoga dana kad se Musa vratio sa pločama. Musa je razbio statuu i pepeo bacio u vodu. Tele je preživjelo u srcima. Nakon nekog vremena Allah propisuje Bani Israilu klanje krave, i po tom propisu čitava kur’anska sura nosi ime El-Bekare:

„Allah vam naređuje da kravu zakoljete.”

(El-Bekare, 67)

Bani Israil se izmotavaju. Pitaju za boju krave, za dob, za posao kojim je bila zaokupljena. Iza svake tančine stoji isto zaziranje. Ne žele zaklati baš tu kravu. Tele koje su izlili pod Turom u međuvremenu je odraslo. Krava koju Allah sada od njih traži jest odgojeni idol iz mladih dana zajednice. Ono što je propušteno protjerati u trenutku pojave vraća se kao propis o klanju.

Iz ovog obrasca izvire i logika Kurban-bajrama. Idol koji se ne protjera odmah mora se kasnije zaklati po višoj cijeni. Musliman na dan Bajrama kolje bez odugovlačenja, sa besmelom i s jasnim nijetom, i u tom činu istovremeno nasljeđuje kur’ansku pouku o Bani Israilu i preokreće je u obredni čin obnove predanosti.

Arefat se u ovu strukturu upisuje kao ispravljen Tur. Zajednica ponovo stoji pod brdom, ponovo čeka, ali poslanik ovoga puta nije odsutan. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sa devinih leđa izgovara oproštajni govor pred stotinama hiljada hadžija. U tom stajanju spušta se ajet:

„Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”

(El-Maide, 3)

Ibn Kesir u Bidāji ve nihāji prenosi predaju u kojoj jevrejski učenjak kaže Omeru, radijallahu anhu, da bi njegova zajednica taj dan uzela za praznik, da su njima ovakve riječi objavljene. Omer mu odgovara da tačno zna kada i gdje je ovaj ajet objavljen. Objavljen je na dan Arefata, na petak. Zapisano je i vrijeme i mjesto. Ono što je pod Turom bilo prekinuto na Arefatu je zaokruženo.

Vjernici tragaju za Bogom na visinama otkako je objava sišla. Musa se penje na Sinai. Isa, alejhis-selam, drži svoju najpoznatiju besjedu na Gori maslina. Ummet Muhammedov godišnje se sabire na Arefatu. Bošnjaci se penju na Ajvatovicu. Ova okupljanja imaju istu unutrašnju logiku. Čovjek na visini ostaje bez svojih izgovora. Sve što u dolini pruža lažni identitet ostaje u dolini. Na visini vjernik stoji pred Bogom onakav kakav jeste.

Ajvatovica je bošnjačko hodočašće. Ona ne zamjenjuje hadždž, i ne pretendira da ga zamijeni. Ali čuva istu drevnu intuiciju vjere. Bogu se prilazi uspinjanjem, a zajednica prepoznaje sebe kao zajednicu tek onda kad zajedno stane pred Njim. Kao najstariji dovišni skup u Evropi, Ajvatovica upisuje bošnjačku vjeru u istu proročku geografiju u kojoj stoje i Sinai i Gora maslina i Arefat.

Na Arefatu se otkriva još jedna razina razlike u odnosu na Tur. Musa je bio odsutan četrdeset dana. Poslanik naš, sallallahu alejhi ve sellem, u fizičkom smislu jeste odsutan iz našeg vremena. Ali u smislu vođenja, sunneta koji nam je ostavio i ljubavi ummeta koji ga pamti u salavatu, on nije napustio zajednicu. Uzvišeni kaže:

„Allah ih neće kazniti dok si ti među njima.”

(El-Enfal, 33)

Zaštita ummeta počiva na prisustvu poslanika u njegovoj sredini. Bani Israil su pali onoga trenutka kad im je poslanik ispao iz vidokruga. Ummet Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, opstaje jer je poslanik i nakon svoga preseljenja ostao u sredini zajednice. Ostavio nam je Knjigu i sunnet, a ummet mu je ostao vezan salavatom i ljubavlju.

Prelaz od Tura ka Arefatu, dakle, nije prelaz između dva različita naroda. Struktura čekanja ostaje ista. Mijenja se samo ono čime se čekanje ispunjava. Bani Israil su prazno vrijeme ispunili telom. Muhammedov ummet ispunjava ga zikrom, „lebbejke Allahumme lebbejke”. Prvo je bilo uzrok kazne. Drugo je uvjet upotpunjenja vjere.

Za bošnjačku svijest ovaj uvid nosi naročito breme. Naši trenuci najveće kušnje bili su trenuci u kojima smo najviše stajali pod svojim Turom. Kada su nam vođe padale, kada su nas velike sile ostavljale same, prijetio nam je ponor. Onda smo se, često pred samim ponorom, vraćali Arefatu kao mjestu na kojem se prepoznaje ko smo i kome pripadamo.

Riječ arefa i znači prepoznati. Na Arefatu vjernik ne prepoznaje Allaha, jer Allah nikada nije bio izgubljen. Prepoznaje samoga sebe kao roba i ummet kojemu pripada, a s njima i zavjet koji je davno dao. O tom zavjetu Kur’an govori:

„I kad je Gospodar tvoj iz leđa sinova Ademovih izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ Rekli su: ‘Jesi, mi svjedočimo.'”

(El-A’raf, 172)

Ovo je mīthāq, praiskonski susret duše sa Gospodarom, koji svako od nas zaboravlja rođenjem. Arefat je mjesto na kojem se sjećamo. U tom smislu treba čitati i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prijenos da nema dana u kojem Allah oslobodi od Vatre više robova nego na dan Arefata. Vatra se ne hrani samo grijesima, hrani se i zaboravom. Na Arefatu se zaborav prekida.

U susret Zulhidždžetu molim Allaha da nas ne stavi u položaj naroda pod Turom. Da čekanje koje kao ummet i kao bošnjačka zajednica sada nosimo, bilo da je čekanje pravde ili čekanje izlaska iz kriza, ne bude ispunjeno idolima naše mašte. I da nas na našoj visoravni ostavi među onima koji su se zavjeta sjetili.