Poslanika je moguće izgubiti na više načina, i ne uvijek onim koji se čini najočitijim. Jednom je izgubljen tako što ga se spusti ispod njegove mjere. Drugi put se izgubi tako što ga se digne iznad nje. Treći put ga zajednica sama istjera. Sva tri načina vode ka jednom istom ishodu. Poslanik odsustvuje iz života naroda.

Jevrejska tradicija svoje poslanike pamti. Upisala ih je u knjige, u pjesme, u nacionalnu historiju. U toj tradiciji poslanik funkcionira kao svjedok. Narod ostaje mjera zajednice. Poslanik dolazi, opominje, biva saslušan ili odbijen, pa prolazi, dok narod ostaje sudac svega. Tako riječ poslanika ulazi u nacionalno pamćenje, ali izostaje iz obrasca života.

Kršćanska tradicija krenula je u suprotnom smjeru. Svoga poslanika uzdigla je u božansko. Od čovjeka kojemu je objava povjerena načinjeno je biće kojemu se objava klanja. Uzdizanjem je poslanik postao nedostižan. Poslaniku kojemu se moliš više ne možeš slijediti korake. Postao je predmet obožavanja, ali je izgubio funkciju uzora.

Uzvišeni je na oba ova ruba upozorio:

„O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svome vjerovanju.”

(En-Nisa, 171)

Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio je granicu koja isključuje kršćansko iskušenje:

„Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdigli sina Merjemina. Ja sam samo rob; pa recite: Allahov rob i Njegov poslanik.”

Formula je stara koliko i sunnet. Poslanik je „rob i poslanik”. Ova dvostrukost isključuje i kršćansko iskušenje uzdizanja i jevrejsko iskušenje spuštanja. Poslanika čije čovještvo se poriče ne možemo slijediti, jer bog se obožava. Poslanika koji je samo lijepa uspomena ne moramo slijediti, jer prošlost ne obavezuje. Rob i poslanik istovremeno jest čovjek koji je nosilac objave. U tom spoju stoji njegova funkcija uzora.

O tome kako Allah opisuje svoga Poslanika Kur’an svjedoči jednostavno:

„Reci: ‘Ja sam samo čovjek kao i vi, meni se objavljuje.'”

(El-Kehf, 110)

U formulaciji „kao i vi” leži izvor Poslanikove uzoritosti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kvalificirao se za poslanstvo prije nego što je objava sišla. Narod ga je prepoznao po istančanom razumu i po povjerljivosti, i prozvao ga El-Eminom. To priznanje pripada čovjeku pouzdanom kao čuvar amaneta, u vremenu kad još nije primio objavu.

Poslanik je imao osjećaj za slabe. Robove i siromahe primao je ozbiljno u vrijeme kad ih je mekkanska elita držala nevidljivim. Kad je objava krenula, taj krug ostao je njegov krug. Sklonost prema slabima kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je izraz zdrave društvene osjetljivosti, one koju objava kasnije traži od svakog vjernika.

Nosio je i srce sposobno da primi teret objave. Njegov izbor za poslanstvo nije bio slučajan. Čovještvom je posvjedočio da je objava način života koji se može živjeti.

Sada dolazimo do dva iskušenja koja u samoj muslimanskoj zajednici prijete da pomjere poslanika iz sredine te zajednice. Prvo iskušenje jest devalvacija. Poslanik se svede na historijsku ličnost, na ime u udžbeniku, na figuru koja nema šta tražiti u našim savremenim odlukama i našim institucijama.

Drugo iskušenje jest suprotno. Poslanik se pretvori u poluboga koji na svakom koraku prosipa čuda. Uzor ustupa mjesto ikoni. Divimo se, ali ne nasljedujemo.

Ova dva iskušenja djeluju kao suprotnosti, ali imaju isti krajnji učinak. Prvo poslanika isprazni. Drugo ga podigne izvan dohvata. Oba ga udaljavaju iz svakodnevnog života muslimana.

Ostaje treći gubitak, koji je najsuptilniji i najopasniji. Poslanika u ovom trećem načinu zajednica sama istjeruje iz svog života. Podsjetio bih ovdje na kur’anski princip:

„Allah ih neće kazniti dok si ti među njima.”

(El-Enfal, 33)

Zaštita ummeta počiva na prisustvu poslanika u njegovoj sredini. Postavlja se pitanje šta se dogodi kada zajednica sama poslanika ukloni. Više ga nema ko štititi. Kazna koja je dotad stajala pred zatvorenim vratima nalazi ih otvorena.

Kur’an je kronika istog prizora u različitim vremenima. Poslanik dolazi, a ljudi traže način da ga uklone iz svog života. Jednom je to izgovorena prijetnja progonom:

„Ili ćete se vratiti vjeri našoj, ili ćemo vas iz zemlje naše istjerati.”

(Ibrahim, 13)

Drugi put je kamen:

„Ako ne prestanete, sigurno ćemo vas kamenovati.”

(Ja-Sin, 18)

Kod Nuhovog naroda, alejhis-selam, stoji prizor koji možda i najviše boli, jer u njemu nema ni mača ni kamena. Ima samo tvrdoglavog odbijanja da se čuje:

„… stavljali su prste u uši svoje i ogrtali se odjećom svojom, i ustrajavali, i oholili se posve.”

(Nuh, 7)

Prsti u ušima predstavljaju progon posebne vrste. Ovakav progon usmjeren je prvenstveno prema vlastitom sluhu vjernika. Onaj koji baca kamen priznaje da je poruku čuo pa ju je odbio. Onaj koji gura prste u uši ne dopušta ni da poruka dopre do njega, jer zna da bi ga slušanje obavezalo na promjenu. Ukloniti glas jednostavnije je nego promijeniti život.

Ovdje se postavlja pitanje koje se u savremenoj muslimanskoj sredini, po mom mišljenju, ne postavlja dovoljno. Mi ne kamenujemo poslanika. Mi ga ne tjeramo iz grada. Naprotiv, držimo ga na zidu, u imenu i u salavatu, u proslavama mevluda. Zbog toga je naš način protjerivanja teže vidljiv. Ali ishod mu je jednako stvaran. Pronašli smo tiši način da gurnemo prste u uši.

Poslanika filtriramo. Provlačimo ga kroz sito svoga doba. Ono što naš savremeni svjetonazor odobri, to od poslanika zadržimo. Ono što naš svjetonazor odbije, to nazovemo duhom vremena, kontekstualnim čitanjem, gestom sedmog vijeka koja nema univerzalnu snagu. Tako, neosjetno, učinili smo svoje mišljenje sudijom nad Objavom, umjesto obratnog. Poslanika više ne tjeramo kamenom. Tjeramo ga fusnotom.

Filteri koje svakodnevno primjenjujemo su brojni. Filter udobnosti zaglušuje sunnet koji od nas traži žrtvu. Filter ideologije zadržava samo onog poslanika koji potvrđuje ono što smo mi već odlučili biti, i tako od njega pravi naš vlastiti odraz pod čalmom. Između to dvoga stoji cijeli niz manjih filtera koje smo nametnuli poruci, od filtera stida do filtera pripitomljene racionalnosti.

Iznad svih ovih filtera danas stoji jedan koji je najtiši od svih. To je filter postmoderne. Postmoderni pristup ne osporava poslanika. Osporava ideju istine na kojoj poslanik stoji. Svako ima svoju istinu, kaže. Kad se ta pretpostavka primijeni na Objavu, poslanik završi na polici između bezbroj drugih glasova od kojih nijedan nikoga ne obavezuje. Ovo protjerivanje pogađa tlo, a poslanik zajedno s tlom pada. Relativiziranje poruke oblik je njenog sahranjivanja, izveden uz najveće moguće počasti.

Poslanik koji potvrđuje samo ono što već jesmo prestaje biti poslanik. Postaje odjek. Odjek nikoga nije spasio.

Historija muslimana, međutim, čuva i jedan važan obrat. U ovim danima Zulhidždžeta, dok kao ummet stojimo pred svojim Arefatom, dolikuje sjetiti se jednog mekkanskog viteza. Omer ibn Hattab išao je jedne noći Mekkom sa isukanom sabljom i tvrdom namjerom da ubije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Do tog jutra prste u ušima držao je čvrsto kao malo ko drugi u Mekki. Na putu prema ubistvu svratio je u kuću svoje sestre. Tamo je, prvi put doista, čuo. Čuo je ono što je toliko dugo odbijao da čuje, ajete sure Ta-Ha. U trenutku kad je prste izvadio iz ušiju, Omer ibn Hattab prestao je biti samo Omer i postao je Hazreti Omer, Faruk, onaj koji razdvaja istinu od neistine.

Isti čovjek, ista sablja, ista Mekka. Promijenilo se samo jedno. Prestao je filtrirati poruku i počeo je slušati.

Nije slučajno što je baš taj čovjek godinama kasnije, kao halifa, znao jevrejskom učenjaku tačno reći kada je objavljen ajet o upotpunjenju vjere. Objavljen je na dan Arefata. Čovjek koji je izvadio prste iz ušiju postao je čovjek koji pamti gdje je i kada vjera dovršena.

Molim Allaha da me sačuva od stanja u kojem čuvam poslanikovu sliku, a gubim njegovu poruku. Da moj svjetonazor ne postane sito kroz koje cijedim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok od poruke ne ostane samo ono što mi ionako odgovara. I da mi da snagu da spustim svoje filtere i da slušam, naročito onda kada me poruka pozove na promjenu.

Slijeđenje poslanika počinje slušanjem. Slušanje počinje onoga trenutka kad, poput mekkanskog viteza na putu ka Arefatu svoga srca, izvadimo prste iz ušiju.